Baba i dida, Kaštel, muzej i još štošta

Nakon zimskih praznika Notice su se okupile i zajedno još jednom pregledale sadržaj poklona od naših prijatelja Žižulića iz Kaštel Starog. Poklon je uistinu bio bogat i vrlo zanimljiv i poučan.

U njemu smo našli puzzle, maketu kaštela, dvd i slikovnicu, crteže Apoksiomena i slatke ušećerene bademe i suhe smokve, kao i bočicu maslinovog ulja. Ali idemo redom…

Naravno, najprije smo pojeli slatke bademe, smokve su nam se mrvicu manje svidjele, ali isto smo ih brzo pojeli, a ulje stavljamo u blitvu ili kupus i tako puno slađe pojedemo ručak.

Crteže smo izložili u sobi uz pismo, a onda je krenula akcija!

Najprije smo pročitali Priču o Miljenku i Dobrili i saznali da su oni bili kaštelanski Romeo i Julija. Uz priču stigle su puzzle koje smo slagali i još ih slažemo vrlo često. Naravno, i nacrtali smo glavne junake priče. 

Vrlo je zanimljivo bilo sastaviti maketu Kaštela Vitturi u kojem je živjela Dobrila. Notice su izrezale dijelove, a zatim uz tetinu pomoć i sastavile cijeli Kaštel.

Kakav je to dvorac u kojem nitko ne stanuje, Viktor je pitao “A gdje su ljudi?” pa smo i njih nacrtali, izrezali i zalijepili na kartončiće te naposljetku uselili u dvorac.

Rita i David, a i Gabriel pokušali su ga sagraditi i u pijesku, naravno nisu zaboravili ni pokretni most, ni kule ni ljude.

U poklonu smo našli i Kaštelanski bontončić koji su Žižulići snimili na DVD i tiskali kao malu slikovnicu. Iz njega nismo naučili samo sve o pristojnom ponašanju, nego smo saznali da se u Kaštelima ne govori kao kod nas, hmmm… Iako su i oni u Hrvatskoj sada znamo da svaki kraj ima svoje narječje i da naši Žižulići govore ikavicom. Vrlo je bilo zabavno čuti da se mlijeko kaže mliko, da je djed ili nono dida, da je krevet postelja, djeca dica, ali najsmješnije im je bilo čuti baba umjesto baka ili nona.

To smo naučili od Žižulića, a od prijatelja iz Krapinskih Toplica, iz Dječjeg vrtića Maslačak,  dobili smo zahvalnicu jer smo im pomogli u pripremi izložbe Legendom po Hrvatskoj. Poslali smo našu legendu o Rtu uzdaha i crteže, a oni nama crtež i legendu o Veroniki Desinićkoj.

Tko zna bismo li razumjeli njihovo narječje? Hmmm… to bi mogao biti idući zadatak.

Ali, vratimo se mi našim Žižulićima za koje smo pripremili novo pismo, razglednicu u kojoj ih upoznajemo s našim Lošinjskim muzejom u Palači Fritzi. Naravno, da bismo im mogli nešto novo reći morali smo najprije posjetiti muzej, 28.1. je bila Noć muzeja. A što je to Noć muzeja? “Kad ideš po noći u muzej.”(Matej); “Imaš svjetiljke da unutra vidiš.” (Sergej); “Po noći se idu gledati stvari u muzeju.” (Lovro)

 Sergej: “Ja zamišljam kako smo mi išli tamo i zabavljamo se u muzeju.”

 Bruno: “Tamo se ne možeš zabavljat.”

Sergej: “Ti mi to nećeš zabraniti!”

Tena: “Tamo su lijepe stvari pa je zabavno.”

Bruno: “Tamo ideš, pogledaš i odeš ća!”

To su neka razmišljanja i razgovori o muzeju, ali kada smo posjetili Palaču Fritzi zaista smo vidjeli i naučili puno toga od tete Marijane –kustolice-kustosice muzeja.

U sobi smo igrali memory Lošinjski muzeji te čitali i bojali slikovnicu U šetnji lošinjskim muzejima tako da smo odmah po ulasku tražili portrete djevojčice Ane, mlade Venecijanke i Dame u crnom, a i prepoznali smo jako puno drugih izložaka. I mi smo u garderobi izložili naše portrete,

a kao doprinos Noći muzeja koji je za temu virtualne izložbe imao razglednice iz arhive “restaurirali” smo jednu razglednicu iz zbirke muzeja. 

Pratite nas i dalje u novim avanturama!