Početkom listopada Gumbići su obilježili Dječji tjedan, koji se svake godine održava pod geslom Ljubav djeci prije svega!, prvog punog tjedna u listopadu. Svako dijete nacrtalo je sebe flomasterom, a zatim smo malo porazgovarali o dječjim pozitivnim osobinama, ponašanjima za koja dobivaju pohvale roditelja, dobrim djelima.
- zalijevam cvijeće, znam nacrtati avion i cvijeće i svašta, lijepo se igram sa sekama, s barbikama – MILA
- znam lijepo napisati mamu, tatu i Olivera, igram se s autićima, sviram gitaru, crtam – OLIVER
- slažem Lego kocke, čitam knjige – NIKOLA
- igram se, tamo radim s alatom, znam popraviti neke stvari – ANTE
- ljuljam se, i znam se sama brzo ljuljati, pravila sam kolače od Nutelle i bili su jako fini, igram se s djecom – TONKA
- gledam crtani, spavam, brzo se obučem u pidžamu – TEO G.
- igram se lijepo sa sekama i Laurom, crtam sa kredama, znam nacrtati dugu, crtam s temperom (to jako volim), u vrtiću kuham u kuhinjici – VITA
- tortu sam napravio, igram se s autićima – VANJA
- pomognem mami kuhati, sve jedem, pa su mi jaki mišići, slažem kocke – IVAN
- lijepo se igram s bebama i lutkama, berem pomidore na gruntu, pjevam pjesmice, kada se ne svađam s Tessom – NORA
- skačem, crtam – TEO Ž.
- berem limune, tamo gdje su kamenčići u vrtu, igram se s bagerima, slikam s temperama, režem lijepo – to si mi ti rekla! – NOLAN
- igram se s bagerom, crtam s bojicama – VITO
- igram se s autićima i dinosaurima, spremam igračke u svojoj sobi, mazim seku u maminom trbuhu, znam svirati bubnjeve kao tata – LEON
- slažem puzzle, igram se – DORA
Rijetko propustimo dijete pokuditi, kritizirati, istaknuti loše ponašanje, nabrojati mu sve “grijehe” mjesec dana unatrag, prigovoriti. Ponekad zaboravimo pohvaliti, primijetiti dobro djelo i lijepo ponašanje, pokazati djetetu u čemu je dobro i uspješno. To se kao, nekako, podrazumijeva. Lakše je primijetiti ono loše i na to reagirati, ali tako dijete polako uči da odrasli ne primjećuju ono dobro, pa čemu onda uopće trud da “budem dobar”?
Kako dobro pohvaliti dijete? Je li dovoljan usputni “Bravo!” ili bismo ipak trebali poraditi na načinu na koji pohvaljujemo djecu?
Prije svega, ne bismo trebali hvaliti djecu za ono na što ona ne mogu utjecati. Pohvalu treba usmjeriti na one aspekte nad kojima djeca imaju kontrolu – predanost, uloženi trud, ustrajnost, empatiju ili velikodušnost. Dijete neće svoj neuspjeh povezivati s nedostatkom vlastitih sposobnosti, već će naučiti da neuspjeh u budućnosti može izbjeći uloži li više truda, bude li kooperativnije u radu, utroši li više vremena na zadatak.
Uvijek valja istaknuti upravo ono što je dijete učinilo. Ako dijete uči obuti cipele, pohvalite ga/ju upravo zbog toga – “Obula si cipele sama!”. Motivirajte dijete na taj način, kako bi nastavilo usavršavati svoje vještine, a ako ponekad ne uspije i zatraži pomoć, pohvalite i sam proces – “Sviđa mi se kako si pokušavala obuti cipele, drugi put ćeš sigurno uspjeti!”.
Pohvala mora biti konkretna, što manje općenita, usredotočena na jedan specifičan aspekt djetetovog ponašanja. Tako dijete dobiva poruku da smo na njega obratili pažnju i da je nama odraslima doista do njega stalo. Generalizacije u stilu “Bravo!” možemo upotrijebiti na svako dijete i na mnoge postupke, te dijete možda ni ne shvaća za što je točno pohvaljeno.
Često pohvalite svoje dijete drugim osobama, u djetetovoj prisutnosti. Kada sretnemo nekoga, češće se žalimo o svim negativnim aspektima života nego što se hvalimo ili razgovaramo o nekim lijepim situacijama. Nemojte da Vaše dijete uvijek sluša o tome kako je naopako odjenulo hlače ili došlo prljavo iz vrtića. Ponekad nekoga nazovite, dok dijete sluša, i dajte si oduška u nabrajanju djetetovih pozitivnih osobina i ponašanja!
Pretjerane pohvale, one za postignuća koja dolaze brzo i lako, kao i one za vještine koje je dijete odavno savladalo, bolje je izbjegavati. Zbog njih dijete može očekivati pohvale za apsolutno svaki postupak, za što nema potrebe, ili može početi precjenjivati vlastite sposobnosti. Također, dijete može postati “ovisno” o pohvalama, te većinu vremena provoditi u privlačenju pažnje odraslih prema vlastitom lijepom ponašanju, trudeći se ugoditi drugima. Pohvala ne bi trebala postati poštapalica, koju stalno koristimo tek tako, bez nekog posebnog značenja, jer ona tako gubi svoju učinkovitost i pozitivni efekt. Kvaliteta je mnogo bitnija od kvantitete!
Osim riječima, pohvaliti dijete možemo i na druge načine – govor tijela, zagrljaj, “daj pet!”, naša blizina i iskazani interes prema djetetovom radu, spuštanje na razinu djetetovih očiju pri razgovoru, tapšanje, namigivanje… svi ti oblici pohvale, malo po malo, kockicu po kockicu, grade djetetovo samopouzdanje.
Pohvala bi trebala stići odmah nakon pozitivnog ponašanja. Trenutačna pohvala jasnije naglašava koja vrsta ponašanja je očekivana i može biti nagrađena. Tako će i djetetu biti jasnije koje je ponašanje izazvalo odobravanje odraslih.
Stvorite prilike za pohvalu tijekom dana. Potičite dječju samostalnost i ne opterećujte se radeći za svoju djecu ono što mogu učiniti sama. Tako im samo pokazujete da način na koji ona nešto rade nije dobar niti vrijedan pohvale. Ako dozvolite djetetu da što više toga radi samo, imat ćete i mnoštvo prilika za pohvalu!
Pohvala neka bude iskrena, bez preuveličavanja, realna, specifična, zaslužena i smislena. Usmjerite ju na trud koji je dijete uložilo i na područja nad kojima dijete ima kontrolu. Vrijeme kada se dijete ponaša dobro iskoristite kao najbolje vrijeme za prevenciju nepoželjnog ponašanja. Tako svojem djetetu pomognite da razvije svoje potencijale i da utječe na vlastiti osjećaj sreće. Ako je dijete doživjelo uspjehe i za njih bilo pohvaljeno, kada dođe do kakvog neuspjeha, ono će se mnogo lakše s njim nositi.
Eh, sad. Sve je to lako napisati, opisati, objasniti. U skupini koja broji 17 djece dogode se brojni “bravo” i “super” i “odlično”, koliko god tete znaju što sve o pohvalama piše u teoriji. Potrudimo se svi, što više možemo, kvalitetnim pohvalama pozitivno utjecati na dječje ponašanje i razvoj.
Do idućeg web susreta,
izbjegavajući “bravo”,
vaše D&T 😊