Kad bi se djetetu sve želje odmah ispunjavale, izgubilo bi osjećaj vlastitih granica i identiteta. Osjećaj identiteta se gradi postavljanjem granica između nas samih i našeg okruženja, a frustracija je neizbježan dio tog iskustva. Mnogi se roditelji ne usuđuju djetetu išta odbiti jer se boje da će ga tako traumatizirati, da će dijete patiti ili ih neće voljeti.
Dijete ima pravo osjetiti ljutnju te ju pokazati roditelju koji je u trenutku postavljanja zabrane izvor njegove frustracije. “Istina, doista je frustrirajuće ne dobiti slatkiš koji si želio!” jedan je od načina da djetetu potvrdite njegovo pravo da nešto želi, istodobno ga učeći da riječima izrazi ono što je doživjelo.
Pri postavljanju granica, dopuštenja i upute djelotvornije su od zabrana. Dopuštenja usredotočuju djetetovu pozornost na poželjno ponašanje, dok zabrane usredotočuju pozornost na problematično ponašanje. Umjesto “Zabranjeno je trčati po kamenju!” radije kažite “Trčati možeš po travi. Po kamenju hodaj.”
Nakon što jednom izreknete uputu, dovoljna je jedna riječ da dijete na nju podsjetite. Na taj način izbjegavate pobunu zbog izdavanja zapovijedi. Duge prodike nadilaze sposobnosti mališana; uvjerite se u snagu jedne jedine riječi: “Kupanje!”; “Svjetlo!”; “Večera!”
Pri kršenju danih uputa, najprihvatljivije je primijeniti logičku ili prirodnu posljedicu, primjerice prekid igre ili sanacija štete. Prirodne ili logičke posljedice su poučne te predstavljaju konstruktivnu alternativu kaznama jer dijete čine odgovornim omogućujući mu procjenu posljedica svojih postupaka i učenje kako da iznova uspostavi odnos. Kako bismo djeci pomogli u odrastanju, bolje je usredotočiti se na rješenja nego na probleme.
Izvor: Filliozat, I. (2020). Sve smo pokušali!. Zagreb: Egmont d.o.o.