Dijete plače, vrišti, baca se na pod, udara rukama i nogama, baca stvari…….
Poznati i pod nazivom tantrumi, izljevi bijesa su česta pojava kod malene djece. Javljaju se u dobi od 18 mjeseci kada i jača djetetova potreba za samostalnošću i nezavisnošću. Ako roditelj odbija njegove želje, dijete osjeća frustraciju i ljutnju, baš kao što i odrasla osoba reagira tim osjećajima kada joj se nešto uskrati. Međutim, za razliku od odrasle osobe, dijete ne zna kako pokazati tu frustraciju i/ili ljutnju te često reagira izljevima bijesa. Iako su djeca u toj dobi sposobna za razne motoričke i kognitivne aktivnosti, emocionalni razvoj se ne razvija jednakom brzinom te se ne uspijevaju izboriti sa svojim osjećajima. Također, iako mogu biti svjesni svojih emocija i općenito situacije koja ih dovodi do frustracije, nedostaju im načini na koji bi izrazili te svoje emocije; nemaju potrebni vokabular da objasne što su htjela učiniti i što osjećaju u nekom trenutku. Umjesto toga preostaju im motoričke sposobnosti i vokabular koji su do tada usvojili; tako da će najčešće lupati nogama i rukama, bacati, skakati i vrištati ili koristiti riječ „ne“.
Emocionalne krize mališana mogu biti izravno povezane i s njihovim fizičkim stanjem. Primjerice, glad mijenja razinu šećera u mozgu, izaziva žeđ, nesanicu, uzrokuje osjećaj hladnoće, potrebu za mokrenjem ili velikom nuždom, pretjeranu stimulaciju, ali i manju pokretljivost, preplavljujući mozak i tijelo hormonima stresa. Pospano dijete ili dijete koje se ne osjeća sigurno u određenom trenutku sklonije je izljevima bijesa. Stoga je zadovoljavanje djetetovih bioloških i emocionalnih potreba važan segment u sprječavanju emocionalnih ispada.
Nadalje, djetetov preopterećeni živčani sustav okidač je za oslobađanje nakupljene napetosti. Ispadi bijesa, bezrazložan plač i ekscesna ponašanja su izrazi poremećaja živčanog sustava. Odrasli od djeteta često traže da se smiri, no ta kriza jest njegov način smirivanja. Paradoksalno je uzrujavati se tražeći od djeteta da se smiri. Djelotvornije je zaštititi ga vlastitim autonomnim živčanim sustavom. Nježan i čvrst zagrljaj potaknut će lučenje oksitocina, hormona koji će mu pomoći da se smiri i razvije neuronske komunikacijske kanale koji će mu pomoći upravljati svojim emocijama cijeli život. Svim ljudskim bićima potreban je oksitocin, hormon koji se oslobađa u fizičkom kontaktu, opušta nas i daje nam osjećaj sigurnosti i sreće.
Također, kada mozak mališana dobiva na tisuće osjetilnih podražaja, a nema što raditi, neuronski podražaji nemaju se kamo usmjeriti. Besposleni mozak brzo pronalazi zanimanje koje nije uvijek u skladu sa željama odraslih. Zato na svim mjestima koja su nova ili puna izazova (npr. ulica puna trgovina, sajam, slavlja i sl.) djetetu treba dati zadatak prilagođen njegovoj dobi i mogućnostima koji će mu pomoći usmjeriti pozornost (npr. nošenje torbe, guranje kolica, stavljanje mrkve u vrećice i sl.) te pozitivno komentirati ono što dijete čini.
Adekvatan način nošenja s emocijama ili samoregulacija emocija je vještina koja se uči. Roditelji imaju veliku odgovornost u podučavanju djece samoregulaciji. Ako odrasli vrlo često planu ili koriste grubo i nedosljedno discipliniranje, povećava se vjerojatnost da će i dijete biti sklono nepoželjnom ponašanju. Roditelji mogu pomoći djetetu prepoznati događaje koje bi mogli dovesti do frustracije, kao i ljutnju kad se počne javljati. Ponekad roditelji na ljutnju djeteta reagiraju svojom frustracijom i ljutnjom jer vjeruju da dijete to njima radi namjerno te da je neposlušno ili razmaženo. U tim je situacijama najbolje stati, odmaknuti se od djeteta, duboko udahnuti par puta i zapitati se što se djetetu trenutno događa, zašto dijete tako reagira i zna li ono uopće postupiti na drugačiji način.
Izljevi bijesa su sasvim normalni dio razvoja te ih treba prebroditi sa strpljenjem i nastojanjem da ne naruše međusobni odnos roditelja i djeteta.
Patricija Kučica Vajentić, magistra psihologije