O izgubljenim dijelovima

Termin “loose parts” skovao je Simon Nicholson, britanski slikar i kipar. Iako bi točan prijevod glasio “labavi dijelovi”, kod nas se koristi i naziv “izgubljeni”. Nicholson je vjerovao da su svi ljudi kreativni, a da se korištenjem različitih prirodnih ili rukom stvorenih materijala može ojačati inovativnost i maštovitost. Takvi materijali stvaraju beskrajne mogućnosti i pozivaju na igru otvorenog kraja: nije pretjerano važno hoće li dijete imenovati svoj uradak niti hoće li taj uradak biti svojem imenu sličan, odnosno vjerno prikazivati elemente iz okoline, hoće li dijete dovršiti zamišljeno ili stalno dodavati materijale i mijenjati ideju. Dijete može svakom materijalu dati funkciju kakvu želi, istraživati njegova svojstva, rješavati male problemske situacije, otkrivati, stvarati, manipulirati, samostalno odlučivati. Odrasli su ovdje kako bi pripremili materijale, dokumentirali igru, razgovarali s djecom, ukoliko su ona raspoložena za razgovor te na temelju uočenog, nudili nove materijale. U moru gotovih, plastičnih igračaka koje svakodnevno dajemo djeci, neki od “labavih dijelova” koje možemo ponuditi su: štapovi, konopi, kamenčići, različite vrste kocaka, školjke, kora drveta, platna, tuljci, dijelovi razbijenih igračaka, trake, gumbi, čepovi… te različiti alati za manipuliranje: hvataljke, žlice, zdjelice, vage, lopatice… Ovdje ćemo se zaustaviti, jer bismo o Nicholsonu i njegovoj teoriji mogle još puno pisati (svakako vam preporučamo da ga potražite u bespućima interneta!) te vam pokazati kako su se Gumbići igrali ponuđenim materijalima. Obzirom na dob, djeci smo ponudile manje količine materijala, a svakako ćemo u godinama koje dolaze proširiti ponudu i mogućnosti korištenja.

Ante je provjeravao ravnotežu složenih špulica, a zatim je figure složio na špulice i ispitivao odgajateljicu koje boje je koja. Polako je od kockica složio šarenu podlogu, vježbajući preciznost, koordinaciju oko – ruka i finu motoriku, koja mu je poslužila za ponovno ispitivanje ravnoteže, ovoga puta kamenčića složenih na hrpicu.

Dora je od kockica izgradila dugu gusjenicu, strpljivo slažući kockicu do kockice i popravljajući sve po potrebi. Svidjela joj se hvataljka te je slaganje materijala sama sebi otežala koristeći ju. Dora nije previše komentirala svoj rad, jednostavno je uživala u igri različitim materijalima, koristeći gotovo sve ponuđene sitnice.

Vita je odmah u svoje konstrukcije uključila priče; napravila je različite verzije mostića za Crvenkapicu koja ide u posjet baki. Kada se Leon uključio u igru s hvataljkama koje su predstavljale vuka, uz pomoć odgajateljice, izradila je kućicu u koju je “sakrila” Crvenkapicu i baku, kako ih vuk ne bi pojeo. Tijekom igre uživala je u interakciji s drugom djecom i odgajateljicama, često komentirajući svoj rad.

Teo G. nekoliko je puta gradio toranj od špulica, koji mu se rušio pa je došao na  izvrsnu ideju: u rupicu na špulici stavio je štapić, a kada je na njega nanizao špulice, dodao je još jedan i nastavio graditi konstrukciju, sada čvršću i stabilniju zbog umetnutog štapića. Dugo se igrao drvenim kockicama i gumbićima, a svoje konstrukcije nije imenovao.

Lovro je, uredan kakav jest, stvarao od ponuđenih materijala nizove, svemu dodajući jednaku količinu jednakih materijala. Zanimljiva mu je bila i hvataljka, kojom je pažljivo i strpljivo uzimao materijale iz kutijice, vježbajući usput muskulaturu šake. Nije mnogo komentirao svoj rad, svu pažnju usmjerio je na manipulaciju predmetima.

Nora je, kao materijal za igru ravnotežom, odabrala drvene ploškice, slažući ih uvis, da bi nakon rušenja pokušavala ponovno. Od ponuđenih materijala slagala je gusjenice, pa kućice, pa auto, često komentirajući što radi i mijenjajući nazive složenog i funkcije samog materijala (gumb je bio kotač, pa prozor, pa kolačić…).

Tea Ž. isprva je zanimalo slaganje tornjeva od špulica, no nije mu se svidjelo što se često ruše, pa je odlučio postaviti ih na stol te po njima slagati druge materijale. Kada bi “potrošio” određenu vrstu materijala (npr. drvene štapiće), vraćao ih je u kutijicu i uzimao druge.

Mila je složila buket cvijeća za mamu, a u igri je bila usredotočena i na estetiku i na određeni red: svakom drvenom kružiću dodala je kamenčić, pa svakom kamenčiću kockicu, tražeći po stolu dovoljno materijala da ostvari svoje zamisli. Tijekom igre nije bila usmjerena na komunikaciju s drugima, manipulirala je materijalima s pažnjom i strpljenjem.

Leon je isprva konstruirao kombinirajući različite materijale: “mjerio” je koliko kockica mu treba da bi u kombinaciji sa špulicom sagradio mostić, koliko visok može biti toranj prije nego što se sruši, istraživao i komentirao svojstva materijala (težinu, boju, broj). No, kada je Oliver figuricu nazvao Crvenkapicom, igra se promijenila: gradio je toranj za princezu, hvataljka se pretvorila u vuka, figurice su dobile imena te ih je grupirao u “obitelji”.

Nolan je odmah najavio što će raditi, a zatim i složio kamion za odvoz otpada. Kod korištenja materijala trudio se što vjernije prikazati ono što vidi u svojoj okolini. Na kraju je u svoj kamion ubacio dvije figurice: jedna je “barba koji vozi kamion”, a druga “barba koji ide po smeće”.

Oliver je od kamenčića sastavio kućicu, u nju ubacio figurice te ih sve imenovao (imenima članova obitelji). Zatim je odgajateljici prepričao nekoliko dogodovština, proživljenih s određenim članom (npr. s tatom je “popravljao po kući”), a ako bi odgajateljica slučajno pogriješila pri imenovanju neke od figurica, odmah bi ju ispravljao. Svidjele su mu se i hvataljke (“krokodil”) te se trudio njima vaditi materijale iz kutija.

Promatrajući dječju igru, možemo primijetiti mnogo toga, od određenih crta karaktera i obrazaca ponašanja do pristupa igri i različitih potreba u istoj. Neka djeca su imenovala radove, tražila komunikaciju s odgajateljicama i drugom djecom, neka uživala u manipulaciji i tišini. Nekima je bilo važno vjerno prikazati pojedinosti iz okoline, neki su tražili partnere u igri, jedni istraživali, drugi prepričavali. Djeca su se igrala na različite načine (naravno, utrošeno je mnogo vremena u igru ovim sitnicama, ovo su tek djelići koje smo odlučile prikazati), ali niti jedan od tih načina nije bolji od drugoga. Oni su jednostavno, kao i dječica, različiti.

                                                        Do idućeg web susreta,

                                                                  radujući se različitosti,

                                                                           vaše Doris i Tonka 😊