O likovnim radovima…

Sve češće Gumbići imenuju svoje likovne uratke. ”Teta, vidi snjegović!” – a snjegovića, hmmm, baš i ne možemo vidjeti. Imaju li te njihove “žvrlje” ikakvog smisla? Zašto djeca toliko uživaju u likovnim aktivnostima? Evo, par riječi o likovnosti u ranoj i predškolskoj dobi.

Likovni jezik jedan je od najspontanijih izraza djeteta te jedan od najiskrenijih načina kojim dijete pokazuje svoje osjećaje i razmišljanja. Kreće s motoričkom fazom – djeca šaraju po papiru (i uokolo), bore se s držanjem drvene bojice ili kista, uzimaju previše ili premalo tempere, naprave i nered i uprljaju se. Kasnije, možemo primijetiti likove na njihovim radovima, međutim, njihovi se nazivi mijenjaju – čas je to pas, pa mama, zatim auto. Djeca s vremenom više obraćaju pažnju na likovne elemente, postižu veću motoričku kontrolu, namjerno povlače linije i crtaju oblike, no crtežom još nemaju namjeru postići fotografsku sličnost.  Oko pete godine motoričke sposobnosti i veće životno iskustvo djece omogućuju im svjesno i namjerno oponašanje predmeta i stvarnosti na papiru. Do predškole, crtežom iskazane emocije bogate su i raznovrsne, pojavljuju se začeci apstraktnog mišljenja, a sposobnost rada likovno – tehničkim sredstvima mnogo je veća.

Važno je u ranoj dobi djeci pružiti što više mogućnosti za likovno izražavanje i istraživanje svojstava različitih likovnih materijala. S druge strane, potrebno je dječici nenametljivo ukazivati na mogućnosti koje nam likovnost može pružiti. Što odrasli mogu učiniti?

• uvažiti i prihvatiti autentični izraz, a u skladu s razvojnim karakteristikama dobi djeteta;
• omogućiti pristup raznolikim likovnim materijalima i tehnikama;
• osigurati vrijeme i prostor za likovne aktivnosti;
• omogućiti djetetu usvajanje vještina korištenja različitih likovnih tehnika i materijala te
• upoznati dijete s likovnom umjetnošću koristeći slikovnice, reprodukcije ili tijekom posjeta muzejima.

Ipak, u poticanju dječjeg likovnog izraza možemo i pogriješiti. Uzet ćemo za primjer dvije jabuke!

MILINA JABUKA – ovo je razvojno primjeren crtež jedne (uskoro) trogodišnjakinje. Krug još ne može nacrtati pravilno, boji preko linije, na papir prenosi boje koje je na jabuci vidjela, a dodaje joj čak i peteljku.

ANINA JABUKA (preuzeto s interneta) – zgodna je, zar ne? Međutim, kod izrade ove jabuke više je posla odradila odgajateljica (mama, tata…) nego Ana. Odgajateljica je izrezala papirnati krug, opcrtala Aninu ruku, dodala peteljku, rekla Ani gdje valja zalijepiti crvene kvadrate, nacrtala sjemenke. Na mnogim internetskim stranicama naći ćete slične ideje za “likovne uratke s djecom“.

Možda bi pano Gumbića bio “ljepši“ da na njemu izložimo trinaest “Aninih jabuka“. Povremeno će i Gumbići odraditi ovakve likovne zadatke (valja naučiti raditi prateći model, pratiti uputu odgajateljice (a kasnije i učiteljice), slijediti liniju, popuniti plohu između linija bojom…). No, kada takav način rada prevladava i likovni izraz djeteta svodi na produkciju “lijepih radova“ u kojima najviše do izražaja dolazi rad odraslih, to obeshrabruje dijete da se samostalno izrazi. A mi to ne želimo. Mi želimo da djeca imaju priliku uživati u likovnim aktivnostima na način koji njima odgovara, da isprobaju različite likovne tehnike, da budu ponosni na sebe nakon svakog tetinog „Baš ti je prekrasan ovaj crtež!“ i da se likovnim aktivnostima raduju i vraćaju. U likovnim aktivnostima, neka ne bude bitan konačan rezultat, već sam proces. Povremeno usmjeravanje djeteta je u redu, ali stalnim poučavanjem, zadavanjem konačnog cilja gušimo djetetovu kreativnost i vodimo ga prema šabloni. Zato razmislimo prije nego ocijenimo tu dječju „žvrlju“ kao nešto beznačajno.

Osim ”Bravo!” kada nam donese svoj crtež, s djetetom možemo razgovarati i na druge načine (prilagođene njegovom uzrastu, likovnoj tehnici koju koristi i interesu za razgovor o likovnom radu):

1. „Reci mi o svom radu“ – nemojte svojim riječima zasjeniti dječje, fokusirajte se na ono što djeca vide i misle.

2. „Kako si to napravio?“
3. „Jesi li zadovoljan?“, „Ponosiš li se?“ – vraćate fokus na dijete. Ovime možemo pomoći djetetu da izgradi povjerenje, samouvjerenost u vlastiti rad umjesto da ovisi o mišljenju drugih.
4. „Što si mislio dok si ovo radio?“
5. „Je li ti bilo teško?“
6. „Što ti se najviše sviđa na tvojem crtežu?“
7. „Ima li ovaj tvoj rad ime?“
8. „Kakvi su tvoji osjećaji o ovome radu?“, „Kako si se osjećao dok si to slikao?“
9. Komentirajte specifični dio rada („Pogledaj kako si ovdje naslikao kratke linije u ovom obliku…“).
10. Ne pitajte: „ Što je to?“, radije pitajte: „Želiš li mi nešto reći o svojoj slici, skulpturi, crtežu…“.
11. Ne pretpostavljajte da znate što je na slici – ono za što mislite da je žaba mogla bi biti mačka ili cvijet.
12. Nemojte prečesto prekidati rad djeteta komentarima.
13. Pitajte dijete o bojama, uzorku… („Vidim da si ovdje koristio mnogo žute.“).
14. Ponudite djetetu izlaganje njegovog rada.

Do idućeg web susreta, crtajte, slikajte, modelirajte!

                                                                                                  Gumbice Doris i Tonka 😊