Polazak u jaslice/vrtić je velika promjena i uzbudljiv događaj u životu djeteta i roditelja. Najčešće je to prvo odvajanje od roditelja. Iz sigurne i zaštićene obiteljske sredine dijete dolazi u nepoznat prostor, među nepoznate osobe. Te promjene kod djece izazivaju strah od odvajanja i strah pred nepoznatim osobama i situacijom. S druge strane, odvajanje je dio procesa odrastanja djeteta i neophodno za osamostaljivanje i razvoj djetetove ličnosti. Potrebno je određeno vrijeme kako bi se dijete prilagodilo novoj okolini.
Najčešća ponašanja djece za vrijeme prilagodbe
Za većinu djece polazak u vrtić je stres, koji se manifestira kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija, do kojih dolazi kod procjene situacije kao opasne ili uznemiravajuće. Prvih dana u vrtiću djeca mogu oštro protestirati, otvoreno se buniti protiv nove situacije, plakati te burno regirati pri rastanku s roditeljima. Burno reagiraju obično mlađa djeca. Trenutak rastanka je krizni trenutak i većina se djece nakon što roditelj ode, smire i zaigraju. Neka djeca prvih dana ulaze u sobu bez problema, a kriza se javi nakon nekoliko dana, kada shvate da u vrtić moraju svaki dan, a još se ne osjećaju sigurno. Svoju bespomoćnost djeca mogu izražavati nesretnim plačem i pasivnošću, odbijati kontakt s odgojiteljem ili biti potpuno orijentirana na njega, čvrsto držati dudu, bočicu, gazu, odbijati hranu, slabo jesti, kratko i nemirno ili uopće ne spavati. Neka djeca postaju povučena i tužna. Neka djeca mogu postati i razdražljiva, češće dolaze u sukobe s drugom djecom. Moguća je i regresija u ponašanju (vraćanje na ranije oblike ponašanja, npr. ponovno traženje dude, pelena i sl.). Važno je znati da su sva ova ponašanja prolazna i, kako se dijete privikava na vrtić, zamjenjuju ih aktivno sudjelovanje u životu grupe, igra i dobro raspoloženje.
Kako će proteći period prilagodbe i koliko će trajati ovisi o:
– dobi djeteta (duža adaptacija se očekuje kod mlađe djece);
– temperamentu djeteta (lakše će se prilagoditi dijete dobrog raspoloženja, koje prihvaća nove osobe i stvari s povjerenjem i prihvaća promjene bez burnih reakcija; teže će se prilagoditi neraspoloženo i nezadovoljno dijete, sklono povlačenju u novim situacijama, pretjeranih reakcija na neugodne doživljaje ili promjene);
– iskustvu djeteta (prijašnja pozitivna iskustva odvajanja djeteta od roditelja pozitivno djeluju na prilagodbu, a negativna iskustva (npr. hospitalizacija) imaju negativan učinak);
– o obiteljskoj sredini – više problema imaju djeca iz nesređenih obitelji, prezaštićivana djeca i djeca autoritarnih roditelja).
Neka djeca su sklonija reakcijama na fiziološkom planu te mogu odbijati hranu, napitke, spavanje, mogu imati poremećaj spavanja, probavne smetnje, a mogu i češće pobolijevati.
Kako djetetu pomoći u prilagodbi?
Što roditelj može napraviti prije polaska u jaslice/vrtić?
Roditelj može privikavati dijete na svoje povremene odlaske (dijete je npr. kod bake po nekoliko sati, što će mu pomoći u shvaćanju da će se roditelj nakon odlaska vratiti).
Isto tako roditelj može pripremati dijete na put do vrtića, prošetati uz vrtić, pogledati djecu koja se tamo igraju. Poticati dijete na samostalnost u hranjenju, oblačenju, obavljanju higijenskih potreba, prilagoditi obiteljski ritam vrtićkom, (vrijeme obroka, odmora…).
Izuzetno je važno ne dijete plašiti vrtićem, već govoriti o vrtiću s veseljem i iščekivanjem. Razgovarati s djetetom o tome što ga očekuje u vrtiću, ohrabriti ga, istaknuti pozitivno (djeca, igračke…) Roditelj može djetetu ispričati neku anegdotu iz vremena svojeg boravka u vrtiću, a pripremu za vrtić, kupovinu stvari za vrtić obaviti zajedno s djetetom.
Svaki se roditelj treba pripremiti na situaciju da odgoj djeteta prepušta u određenoj mjeri profesionalcima, jer ako i roditelj prolazi teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će ostati pibran i pomoći djetetu u nošenju s njegovim emocijama straha, izgubljenosti i bespomoćnosti?
Odvajanje može otežati i nesiguran i zaplakan roditelj; roditelj koji se ni ne oprosti s djetetom nego doslovno pobjegne iz sobe; roditelj koji traži dopuštenje za odlazak („Mogu li sada otići?“ „Reci mi kada mogu otići.“) i roditelj koji se zadržava i viri u sobu, a dijete ga vidi. Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo.
Kako se ponašati kada dijete krene u jaslice / vrtić?
Poželjno je da prve dane (1-2 tjedna) dijete dolazi u vrtić na kraće vrijeme. Djeca u jaslicama prvi dan po pola sata, a kasnije sve duže. Raspored dolazaka dogovorite sa odgojiteljem. Djeca u vrtiću prve dane mogu boraviti i nešto duže, ali uvijek u vrijeme igre i aktivnosti (do ručka). Odmor u vrtiću je kritična faza i treba ga uključiti kada je dijete donekle prihvatilo novu situaciju. Dobro je da prve dane i roditelj ostaje u sobi s djetetom, ali da se aktivno uključi u igru i aktivnosti u skupini. Roditelj dopušta djetetu da sudjeluje u upoznavanju s odgojiteljima i djecom onoliko i onako kako ono želi. Zatim upoznaju prostor s djetetom na način da prođu svakim prostorom koji privuče pažnju djeteta, skrenu mu pažnju na kutiće za igru, igraju se s njim. Usmjeravaju pažnju djeteta i na drugu djecu, promatraju njihovu igru, podrže ga u igri s djecom (ako to želi). Ne siliti dijete da se igra s drugom djecom. Dobro je da se i roditelj opusti, sjedne s djecom, igra se (i s drugom djecom). Ne bi trebalo uspoređivati svoje dijete s drugom djecom, jer svako dijete je autentično i posebno. Jutarnji rastanak s djetetom treba biti kratak, topao, što vedriji. Roditelj treba biti smiren, ne treba odugovlačiti. Dugotrajno smirivanje djeteta u garderobi ili ponovno vraćanje samo zbunjuju dijete i otežavaju mu. Kada ostavljate dijete u vrtiću, treba definirati količinu vremena koju će dijete provesti bez njega, ali u terminima u kojima dijete to razumije („idem kupiti novine,“, „Idem na posao.“…). Treba naglasiti potpunu vjerojatnost povratka („Kada to obavim, vraćam se po tebe.“). Dobro je i definirati aktivnosti u koje se dijete može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću („Igraj se kockicama dok se ne vratim po tebe.“). Dijete treba vidjeti da roditelj odlazi. Nikako nije dobro da roditelj samo “nestane” dok je dijete nečim zauzeto, jer će tada djetetu trebati puno više vremena da bi se u grupi osjećalo sigurnim. Važno je ostvariti dobar kontakt s odgojiteljem, jer će se dijete osjećati sigurnije i smirenije ako vidi da njegovi roditelji s odgojiteljima razgovaraju ljubazno i s povjerenjem. Roditelji i odgojitelji su partneri. To znači da se trebaju dogovarati, razmjenjivati informacije o djetetu, roditelji mogu pitati što ih zanima, ali i sugerirati kako pristupiti djetetu dok je u nekom raspoloženju.
Po povratku iz vrtića dobro je više vremena provoditi s djetetom (šetati, igrati se, pričati priče, pružati nježnost, pokazati koliko ga volite i reći da ste veseli što je već toliko veliko da može samo boraviti u vrtiću). Roditelji trebaju biti strpljivi s djetetom, dopustiti mu da priča o događajima iz vrtića, o svojim osjećajima. Ne treba djetetu braniti ponašanja poput plakanja, ljutnje…ili tražiti od njega “budi dobar”. Roditelji trebaju imati na umu da je vrtić lijepo mjesto puno igre i zabave, a teškoće prilagodbe će proći. Važno je zadržati pozitivan stav prema vrtiću. To što ostavljate dijete u vrtiću omogućit će mu da razvija nove vještine i znanja. Shvatite to kao izazov.
Vrtić je izvrsna priprema za život, jer uči dijete elementarnim vještinama koje svi trebamo imati kako bismo koračali kroz život samouvjereno.
I na kraju… želimo Vam dobar početak !
Stručni tim DV Cvrčak