Projekt Madagaskar – Nekoliko fotografija i dječja mašta

Objavljeno

Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost kakvu ima dijete dok se igra. (Heraklit)

Jednoga poslijepodneva, tete su isprobavale aplikaciju za izradu fotografija s prikazom životinja. Usputno su snimile nekoliko fotografija i pokazale ih djeci, a one su izazvale ogroman interes. Priča o zmiji koja je spavala pokraj Dore u krevetiću i krokodilu koji je gotovo ugrizao Vitu za nos, ali ju je teta Marijana nekako uspjela spasiti, proširila se skupinom brzinom munje! Naravno, Vita nije zaboravila pitati tetu Tonku: ,,E, a gdje si ti bila?”.

2
1
3
4
6
5

Idućeg jutra, Gumbići su uzeli povećala, dalekozore, 3D naočale te počeli tražiti tragove životinja po sobi, ”zapisivati”, ”opisivati” i ”fotografirati” pronađeno, crtati tragove. U jednom trenutku, Sergej je spomenuo (naravno, nepostojeći) trag krvi te su djeca počela postavljati pitanja: Jesu li životinje ozlijeđene?, Jesu li nekoga napale?, Kamo su otišle?, Tko ih je otjerao?… Našeg Nolana zanimalo je trebamo li pozvati njegovog tatu policajca, a Mila je zaključila da Sergej ima posebne oči kojima najbolje vidi tragove.

8
11
12
10
9
7
14
13
16
18
17
15
19
20
21

Iako su djeca vjerovatno bila svjesna toga da krokodil nije posjetio našu sobu, uzbuđenje im se moglo vidjeti u očima. Jako su se ”ufurali” u cijelu priču i uživali u osmišljavanju i proširivanju igre: Što nam još treba?, Kako ćemo to sada…?, Čekaj, vidi ovo!… Još su dva jutra Gumbići dodavali i oduzimali elemente igri, kada je interes polako počeo opadati. Nama se jako svidjelo što je nekoliko fotografija izazvalo toliko različitih načina poticanja dječjeg razvoja, u svim područjima, pa smo se trudile popratiti dječju igru i interes.

Možda vam ova igra djeluje jednostavno (pa to su samo djeca koja se igraju traženja životinja!), ona uključuje tako mnogo toga:

  • simboličku igru, u pravom značenju te riječi;
  • slijeđenje svoje ideje, ali i prihvaćanje tuđe te pokušaje ujedinjenja dviju ideja;
  • suradnju među djecom;
  • shvaćanje pisane riječi kao nečeg važnog i potrebnog;
  • jačanje samopouzdanja (”I ja ću pred svima nešto reći!”);
  • dječju samoorganizaciju u igri;
  • vježbu igre uloga (čas ”zapisujemo” sami, a zatim se vraćamo u realnost i tražimo da nam teta Marijana zapiše ”pravim” slovima);
  • intrinzičnu dječju motivaciju;
  • mogućnost da se svatko uključi prema vlastitim željama, potrebama i mogućnostima, ali da možda, u žaru igre, i izađe i svoje komforne zone i isproba nešto novo i 
  • igru otvorenog kraja – pravila su djeca sama određivala, sama prilagođavala situaciji, sama dodavala elemente koje su u određenom trenutku smatrala potrebnima.

Iako je atmosferu iz sobe dnevnog boravka toga prvoga jutra na ovaj način nemoguće prenijeti, dijelimo s vama nekoliko fotografija i izjava Gumbića. A vi, dragi odrasli, hvatajte taj žar u očima svoje djece i potrudite se uživati u njihovoj mašti!

Tri odrasle,

                      oduševljene dječjim idejama,

                                                                              vaše D&M&T