Razvoj samostalnosti

Roditelji imaju veliku ulogu u poticanju razvoja  samostalnosti svoje  djece  koja doprinosi  izgradnji djetetove pozitivne slike o sebi i  jačanju  samopouzdanja.

Povjerenje koje roditelj iskazuje djetetu, dopustivši mu da bude samostalno, kod djeteta budi osjećaje prihvaćenosti, ljubavi, vlastite vrijednosti i uspješnosti. Stoga je važno djeci dati priliku da vježbaju svoju samostalnost te ih pri tome hvaliti za svaki pokušaj, bez obzira na ishod aktivnosti, kao i osigurati vrijeme potrebno da istu aktivnost svladaju.

Mi ćemo u ovom članku govoriti o samostalnom hranjenu.

Kako je većina Kockica napunila dvije godine po razvojnim karakteristikama dvogodišnjaka oni bi trebali samostalno uzimati i konzumirati hranu žlicom, isprobavati nove okuse, sjediti za stolom cijelo vrijeme obroka…

A je li to baš tako?

Željeli bismo vam osvijestiti koliko je važno pustiti djecu, odnosno, naučiti djecu da jedu sama. Isto tako, koliko je važno stvarati zdrave prehrambene navike te izgrađivati kulturu ponašanja za stolom.

Naravno da pritom moramo voditi računa o dobi djeteta, njegovoj razvojnoj fazi, individualnim mogućnostima, sposobnostima i interesima.

Prije svega moramo znati da je učenje djeteta samostalnom hranjenu proces: dijete prvo treba naučiti jesti prstima (oko 10. mjeseca života), zatim žlicom (oko 18. mjeseca života), a na kraju i vilicom (oko 24. mjeseca života). Također već  od 12. mjeseca života dijete može učiti  piti iz čaše, najprije  iz one s „kljunom“ i  ručkicama.  S vremenom će dijete uspostaviti kontrolu naginjanja čaše te ćemo mu moći povećavati količinu tekućine u čaši i davati mu istu onakvu čašu iz kakve pijemo i mi (naravno napravljenu od materijala koji nije lako  lomljiv).

Zajednički obiteljski obrok, koji je možda nekim obiteljima jedino vrijeme kada su svi članovi obitelji na okupu, trebao bi proći u smirenoj i vedroj atmosferi, bez požurivanja i ometanja (gledanja televizije, mobitela…) koji će omogućiti usredotočenost djeteta na hranu, njezin okus, miris, izgled…

Zajednički obiteljski obrok  predstavlja i priliku za razvijanje bliskih odnosa između svih članova obitelji.

Prije svega vrijeme obroka trebalo bi biti u približno isto vrijeme i na istom mjestu, odnosno za stolom. Već od najranije dobi dijete treba učiti da se hrana jede za stolom,  osim u nekim izvanrednim situacijama kada smo npr. na izletu u prirodi, na putu i sl. To bi trebalo biti pravilo od kojeg se ne odustaje. Također zajedničko sjedenje za stolom potiče i razvoj komunikacije te sprječava mogućnost da se dijete zagrcne hranom, a da to ne primijetite.

Kada dijete počinje samo jesti sasvim je očekivano da će praviti nered i ostavljati mrlje nakon obroka. Imajte razumijevanje za to jer je u toj fazi važnije svladavanje vještine i stjecanje samostalnosti, nego uredan stol. S vremenom sve će više hrane završiti u ustima, a ne na stolu ili na podu. Ne zaboravite biti strpljivi!

Pritom mu ne biste trebali dopuštati  da se igra hranom!

Dijete  ne treba prisiljavati da jede ono što ne želi, ali  ne treba odmah odustati od onoga što je odbilo jesti, nego mu tu istu hranu nuditi više puta i na više različitih načina spremljenu. Vi određujete što ćete djetetu ponuditi za obrok te pratite što dijete jede kroz tjedan, odnosno dobiva li sve sastojke potrebne za pravilan rast i razvoj. Da biste izbjegli situacije u kojima dijete odbija hranu budite dosljedni i ne kuhajte mu dodatni obrok. Objasnite  da za ručak ima samo to što ste mu stavili u tanjur i da se ništa drugo nije kuhalo. Iskustvo većine roditelja je da kuhaju jedan obrok za cijelu obitelj.

Izbjegavajte nezdravu hranu, brzu hranu, grickalice, slatkiše, gazirane sokove jer sve to utječe na stvaranje loših prehrambenih navika. A i to je hrana koja zasiti dijete pa onda niti ne može pojesti obrok koji ste skuhali.

Ne ucjenjujte dijete da nešto pojede, niti mu ne obećavajte nagrade. Budete li ga stalno nagrađivali za nešto što treba učiniti, pojesti obrok, ono će očekivati nagradu svaki put kada pojede i za čas ćete se naći u situaciji da vas vaše dijete ucjenjuje. Isto tako savjetujemo vas, djeci  ne razvijajte naviku da dok jedu, gledaju u ekran (mobitel, tablet). Dok je mozak vašeg djeteta zaokupljen ekranom, ne može biti fokusirano na hranu, tako da često puta nisu niti svjesni da jedu.

Radije vrijeme obroka iskoristite  za razgovor, šalu i priliku da se povežete kao obitelj. Vi ste djeci uzor te im svojim primjerom i pozitivnim stavom prema hrani  kao i  ponašanjem za stolom, pomažete u  stjecanju zdravih prehrambenih navika i bontona za stolom.

Sigurno vas zanima kako to u vrtiću izgleda kada desetero dvogodišnjaka  treba pojesti ručak u približno  isto vrijeme i na istom mjestu!

Pa sve ove dobronamjerne savjete koje smo vam rekli i mi primjenjujemo.

  • Prije svakog obroka peru se ruke.
  • Svaki obrok jede se za stolom. U početku je nekoj djeci to bilo potpuno nepoznato, ali iz dana u dan, naučili su da dok se jede se ne hoda. Sjedimo uz djecu i pomažemo im da žlica stigne puna do usta, pokupiti im juhu s tanjura kada je pri kraju, napunimo žlicu hranom da je oni mogu sami staviti u usta…
  • Pričamo kako je mrkva zdrava za oči, od graška rastu trepavice, od krumpira je veliki osmjeh, od špinata mišići…
  • Kada prospu hranu, ne ljutimo se, obrišemo i objasnimo djeci da moraju malo paziti, ne naginjati previše tanjur, držati šalicu s dvije ruke…..
  • Ne dopuštamo im da guraju tanjur od sebe, da govore da je hrana „fuj“, da se igraju hranom.
  • Svaki put kada djetetu damo hranu kažemo “izvoli”, učimo ih ako žele još da kažu “molim još”.
  • “Nagovaramo” da probaju nove okuse.
  • Ne gledamo u mobitel dok smo s djecom.
  • Učimo ih da prljavo suđe stave na kolica, slože stolicu za sobom.
  • Imamo puno strpljenja.
  • Razgovaramo s vama i prenosimo vam informacije što je dijete jelo i koliko, pitamo vas da li neku hranu odbija i kod kuće…

Naravno da bi se mogao snimiti jedan dobar dokumentarni film. Svrstano u filmske žanrove   ponekada bi to bila prava drama, ponekada znanstvena fantastika, ponekada  komedija.

U svakom slučaju naše Kockice zaslužuju jednu veliku pohvalu svojih odgajateljica i kuharica jer naši su tanjuri nakon ručka uglavnom prazni, a trbuščići puni. Poneki možda baš i ne, ali treba ostati mjesta i za večeru!