Tijekom studenog Gumbići su uživali u sklopu aktivnosti “To sam ja!”. Djeca sve češće crtaju sebe, mame i tate ili prijatelje pa smo odlučile ponuditi im aktivnosti tijekom kojih će više primijećivati dijelove tijela, promišljati o njima i dodavati ih svojim crtežima. Također, djeca vole aktivnosti tijekom kojih se razgovara/crta/radi nešto na temu njih samih pa je ovaj sklop različitih aktivnosti bio djeci zanimljiv i dobro prihvaćen. Na kraju, pružio je i tetama uvid u dječje glavice na jedan nov način, od razgovora o najdražim igračkama do slaganja prikaza lica izgubljenim dijelovima – ne zna se tko je više guštao: djeca ili tete!
Započeli smo s otiskivanjem ručica temperom i promišljanjem što sve ručicama možemo činiti. Neki od odgovora bili su: loviti ribe, kuhati, stisnuti daljinski (Nolan), lijepiti sličice, držati nešto u rukama (možda macu), dizati nešto teško (Ivan), držati se za ruke (Oliver), složiti robu, nositi seke (Vita), ku-kuc (Teo Ž.), uzeti kanticu i zalijevati cvijeće (Nora)…
Iako i inače to činimo, nekoliko dana intenzivno smo se bavili različitim aktivnostima kojima se trudimo razvijati dječju finu motoriku i jačati muskulaturu šake: nizali smo, mijesili, slagali, rezali, šarali, otvarali, konstruirali, bockali, provlačili, rastezali, svirali, crtali…
Nakon ručica, na red su došle nožice. Dok su tete škakljale djecu kistovima po stopalima, ona su davala odgovore na pitanje što sve možemo raditi nožicama: skakutati, udarati loptu, obuti cipele (Teo G.), noge mogu zviždati od nekih cipela (Ante), možemo podignuti hlače i pokazati čarape (Lovro), hodati (Nikola), na nogama možemo nositi flastere (Mila), možemo ih oprati (Leon)…
U tom smo tjednu češće vježbali, hodali na različite načine, skakali i puno plesali.
Na jednom većem ogledalu crtali smo flomasterima gledajući svoj odraz. Djeci se ova aktivnost svidjela iako nije uvijek bio lako uskladiti već nacrtano s odrazom, ako bi se djeca tijekom crtanja pomaknula. Iskoristili smo “loose parts” te slagali svoje autoportete, koristeći razne materijale. Ovdje su do izražaja došle različite dječje percepcije: neki su sve dijelove lica stisnuli na manju površinu, neki su cijeli podložak doživjeli kao “glavu”, Vanja je oba uha smjestio na istu stranu, Ivan je poželio da se njegov nos ističe pa je dodao štapić, Oliver je narančastim gumbom prikazao čelo, Ante je svom liku dodao obrve, a Teo Ž. zube.
Kada ste dijete, jako je važno koliko imate godina. Kako smo već ranije vježbali rezanje škaricama prateći liniju, djeca su izrezala papir na dijelove, ovisno o broju svojih godina, te nacrtala plamičke i ukrasila svoje svjećice. Ovu su aktivnost odradila u hipu, dokazujući koliko je rečenica s početka ovog odlomka istinita. Pročitali smo i priču “Piko slavi rođendan” (Eric Hill) i porazgovarali o načinima na koje djeca slave svoje rođendane.
Do idućeg web susreta,
brojeći lijepe trenutke s klincima,
vaše D&T