Počela je nova pedagoška godina, a s njom i nova avantura. Stigla su nam neka nova lica, stisnuta uz svoje roditelje, i kao da pitaju: “Zar ja stvarno moram ostati ovdje, bez vas? No dobro, kada već inzistirate, mogao bih ostati i pogledati kakva se ovdje sve čuda događaju, kakva se prijateljstva stvaraju, igre igraju. Tko zna, možda mi se i svidi?”
Tako smo stigle i mi, Fritulice, najmlađa skupina u našem vrtiću. U skupini nas je desetero, od toga tri djevojčice i sedam dječaka. Moramo priznati, na početku nam i nije baš bilo lako. Dočekale su nas dvije tete, teta Laura i teta Yvonne. Prvih dana su puštale našim roditeljima da se poigraju s nama. A onda… a onda smo jednog dana ostali sami s njima. Uf, to je bilo strašno. Sami, bez mama i tata, s dvije tete i drugom djecom koja plaču. No dobro, ajmo im dati šansu. I tako smo donijeli odluku, počeli smo plesati, igrati se lopticama, bacati balone, slagati velike kocke. Vidi, pa ovdje je zbilja zabavno, a i naučili smo puno toga. Da se pohvalimo sada znamo sjediti za stolom, sami prati ruke, skidati papuče, naći svoje cipelice, a i pomognemo prijatelju kada mu padne duda ili kada se ne može izuti sam. Naše tete su nas naučile pjevati Boc, boc iglicama. Ma iskreno, baš i ne znamo riječi, ali to i nije važno. Veselimo se kad nam ju one pjevaju, a mi pokazujemo ručicama. Da ih vidite kako se one onda smiju i plješću nam. A što se tiče dolazaka u vrtić. E i tu vam ima novina. Ujutro više ne plačemo kada ostajemo u vrtiću. Sada dočekujemo naše prijatelje s osmijehom na licu, a popodne ih ispraćamo zagrljajem i mahanjem. Kažu naše tete da su jako ponosne na nas. Pa i trebaju biti.
